Svjetski prvak iz 1992. odabrao je Williams FW11B kao svoj favorit i objasnio zašto su Lotus 81B i 92 narušili vozačko samopouzdanje.
FW11B pružao je snagu uz opasnost
Mansell je odabrao Williams FW11B kao bolid koji je najviše volio. U kvalifikacijskoj formi prisjetio se snage od oko 1.500 konjskih snaga. Ta brojka opisuje eru u kojoj su turbo motori pružali goleme kratkotrajne performanse, a vozači su morali svladavati bolid koji je mogao nadjačati raspoloživu griju.
Također je opisao FW11B kao stroj koji je kao da želi izbaciti vozača s kruga. Taj strah bio je dio privlačnosti. Čist krug pružao je trenutni dokaz da je vozač svladao nešto iznimno zahtjevno.
Manji spremnik goriva promijenio je Williamsov paket
Ograničenje goriva 1987. palo je s 220 litara na 195. Williams je mogao koristiti manji spremnik i niži paket karoserije dok je nastavio s Hondinim turbo motorom RA167E. Promjene ovjesa podržale su revidirani bolid, ali osnovna ideja ostala je povezana s ranijim FW11.
Motor je radio unutar propisanog ograničenja tlaka od četiri bara i proizvodio izvanrednu snagu u kvalifikacijama. Ta izvedba nije učinila bolid lakim. Vozač je ipak morao pažljivo dozirati gas i pripremiti se za brzi porast sile.
| Bolid | Mansellov pogled | Ključna osobina |
|---|---|---|
| Williams FW11B | Voljen | Ekstremna turbo snaga |
| Lotus 92 | Mrzjen | Nepouzdan aktivni ovjes |
| Lotus 81B | Mrzjen | Duga međuosovinska udaljenost otežavala je skretanje |
Lotus 92 stvorio je pogrešnu vrstu iznenađenja
Mansell nije volio Lotus 92, osobito tijekom ranog rada na aktivnom ovjesu. Sjećao se da je sustav uzrokovao nesreće čak i kad se bolid kretao ravno. Vozač ne može graditi brzinu kad se platforma mijenja na način koji djeluje nepredvidivo.
92 je bio privremeno rješenje 1983. Renault u početku nije mogao osigurati dovoljno turbo motora, pa je Lotus trebao drugi bolid oko Coswortha DFV. Aktivni sustav odbačen je nakon dvije utrke zbog problema s težinom i pouzdanošću.
Dugi Lotus 81B nije htio rotirati
Drugi bolid na Mansellovu negativnom popisu bio je Lotus 81B iz 1980. Koristio je međuosovinsku udaljenost sedam inča dužu od uobičajene verzije. Promjena je trebala pomoći konceptu ground effecta, ali Mansell je otkrio da bolid ne skreće dovoljno brzo.
Nerado prednji kraj čini svaki zavoj teškim. Vozač dulje čeka rotaciju, koristi više upravljanja i može izgubiti putanju prije primjene snage. Eksperiment nije bio samo sporiji; smanjio je pouzdanje u osnovni odziv bolida.
Ljubav i strah mogu postojati u istom trkaćem bolidu
Mansellovi izbori pokazuju da sama težina ne čini bolid lošim. FW11B bio je opasan i zahtjevan, ali njegov odziv imao je smisla kad ga je dobro vozio. Lotusovi bolidi bili su teški jer je njihovo ponašanje sprječavalo dosljedan odnos između ulaza i rezultata.
Ta razlika ključna je za vozačko pouzdanje. Žestok bolid može biti nagrađujuć kad su njegove granice čitljive. Nepredvidiv bolid ostaje neugodan čak i pri manjoj brzini jer vozač ne može vjerovati sljedećoj reakciji.
Sjećanja objašnjavaju više od tablice rezultata
Mansell je kasnije osvojio svjetsko prvenstvo s Williamsom FW14B, ali ipak je odabrao FW11B kao bolid koji je volio. Osobna povezanost ne slijedi uvijek najuspješniju sezonu. Zvuk, snaga i izazov jednog čistog kruga mogu ostaviti jače sjećanje.
Njegovi negativni odabiri također proizlaze iz ranih Lotusovih godina, a ne iz jednog jednostavnog rezultata utrke. Priča je koherentna: jedan Williams pružao je ekstremne performanse koje se moglo razumjeti, dok su dva Lotusova dizajna uklonila povjerenje potrebno za napad.
Odabiri proizlaze iz Mansellovih vlastitih sjećanja, s tehničkim kontekstom koji je pružio Formula 1. Oni opisuju kako su se automobili osjećali njemu; nisu rang-lista zasnovana samo na pobjedama, pole positionima ili prvenstvenim bodovima.
Nema komentara